Učenje arapskog jezika, ovog melodičnog jezika pustinjskih naroda, je zaista putovanje u potpuno novi svijet!

Mistika arapske kulture i tradicije,  neupitno se očitava i u arapskom jeziku, mekanom, a brzom, romantičnom i temperamentnom!

Arapsko pismo, potpuno drugačije od znakova koje koriste europski jezici kao i struktura jezika koja se teško može usporediti i s jednim nama poznatim jezikom, dodatna su motivacija za hvatanje u koštac sa izazovom novoga.

Ukratko:

Arapski jezik je jedan od rijetkih živih jezika u semitskoj jezičnoj porodici, pored hebrejskog, aramejskog, asirsko-vavilskog i drugih.On je ujedno i najmlađi jezik koji je u V. stoljeću nastao na tlu jugozapadne Azije, na Arapskom poluotoku. Povijest arapskog jezika, književnog, kako ga nazivamo, da bi ga odvojili od brojnih dijalektnih varijacija, počinje u IV. stoljeću.

Obično se u njegovom razvoju razlikuju tri perioda:

  1. period drevnog jezika (do pojave islama u VII. stoljeću)
  2. period klasičnog jezika (do vremena perporoda u XVII. stoljeću) i
  3. period suvremenog jezika.

Nauka o arapskom jeziku kod Arapa je stara i veoma razvijena. U srednjem stoljeću bile su poznate dvije gramatičarske škole, u Basri i Kufi (VII.-X. stoljeća), u Iraku, koje su i pored brojnih neslaganja i sporova, dale značajan doprinos proučavanju ovog jezika.

Inače, Arapi drže do svog jezika, do njegove ljepote, uglađenosti, rječitosti i muzikalnosti. Jedna arapska poslovica kaže: «Mudrost Rimljana je u pameti, Indijaca u fantaziji, Grka u duši, a Arapa u njihovom jeziku!»

Arapski jezik je u srednjem stoljeću bio službeni jezik na mnogim dvorovima i poput latinskog jezika u Europi, bio je jezik učenih ljudi i duhovnika u Sredozemlju i Aziji.

Danas je arapski jezik jedan od službenih radnih jezika UN-a.

Arapsko govorno područje dijeli se na četiri cjeline:

  1. Zemlje arapskog Magreba (Maroko, Alžir, Mauritanija, Libija, Tunis)
  2. Egipat
  3. Zemlje Šama ( Palestina, Jordan, Sirija, Libanon)
  4. Zemlje arapskog zaljeva (Kraljevina Saudijska Arabija, Bahrejn, Katar, Oman, Jemen)

Arapsko pismo je staro i piše se sa desne na lijevu stranu. Arapski jezik ima 28 suglasnika i tri samoglasnika (e,i,u), ali postoji težnja da se iz samoglanika «e», koji je dvostrukog izgovora, izdvoje posebno «a» i posebno «e». Svaki harf (slovo) ima svoj pisan znak u više varijanti (do četiri), ovisno stoji li slovo samostalno, na početku riječu, u sredini riječi ili na kraju riječi.

Arapsko pismo ne poznaje veliko i malo slovo, niti ima razlike između pisanih i štampanih slova.

U Europi se zanimanje za ovaj jezik probudio još u srednjem stoljeću, ali se arabistika, kao znanstvena disciplina u okviru orjentalistike, utemeljuje preko nizozemske škole semitologa u XVII. i XVIII. stoljeću.

Kod nas prvi dodir s arapskim jezikom vjerojatno počinje još u VII. stoljeću (preko Bizanta), a svakako preko islama, jer je tekst muslimanske svete knjige Kur'ana na arapskom jeziku, a i čiji se vjerski obredi obavljaju na arapskom jeziku. Brojne arapske riječi ušle su u naš jezik, uglavnom preko Turaka, kao na primjer: kadar, mušterija, miraz, makaze, megdan i slično, a neke arapske riječi su prodrle čak i u europske jezike, kao na primjer: algebra, alkohol, azimut, kava, karat, kalij, cifra i slično.

Arapske zemlje formiraju Ligu arapskih zemalja čije je sjedište u Kairu i broje 23 zemlje članice.

Izvor: Rade Božović